Štednja i neimaština bruse apetit za maštu koja izumi mitove ili stvara okolnosti u kojima postoje božanstvene raskošne gozbe, u kojima se domišljatost i raznolikost priče natječe s profinjenim izobiljem stvarne hrane. Takva profinjena gastronomija koja je transformirala prirodnu pojavu namirnica i koja je, osim što je zadovoljavala očekivanja gostiju glede okusa, bila namijenjena stvaranju učinka za sva osjetila i glede načina na koji se prezentira, poznata nam je iz rimskih banketa. Budući da su se ona u latinskoj književnosti stalno prikazivala, takva su jela, čini se, bila poznata i Bizantu, ne samo kao primjeri književne intertekstualnosti, već i kao kulinarska iskustva, Takva je gastronomija primarno projekcija čežnje, idejna inverzija nametnute štedljivosti mediteranske prehrane koja je stoljećima bila antipod izobilju u kojem je uživalo plemstvo, a sudbina većine naroda plavetnog Sredozemnog mora.

Ilias Anagnostakis
povjesničar
„Okusi i zadovoljstva antičke i bizantske kuhinje“